Category Archives: Stari zanati

“Omladino, budite uporni, radite i učite. Svaki talenat se mora razvijati.”

Esad Džebić se bavi izradom suvenira već deset godina. Naglašava da mu to nije osnovni izvor prihoda već samo hobi kojim se bavi u slobodno vrijeme.

[umetnime]

13563286_10209831101078974_16951492_n

Kad je u pitanju drvo od kojeg izrađuje suvenire, najčešći izbor su mu bukva, javor i lipa. Najlakše ih je pronaći u okruženju gdje živi. S obzirom da ne koristi egzotične vrste drveta, već samo lokalne, odabir drveta ne određuje cijenu proizvoda.
13563478_10209831101198977_2072667128_n
Najčešće izrađuje drvene predmete iz tradicije kraja u kojem živi, kao što su drvene zaprege, mlinovi, kuće, namještaj itd.
13553328_10209831100998972_366798028_n

Esad je svoje proizvode izlagao u okviru sajma trešnje i sajma u Bihaću. Također, svoje proizvode je izlagao i na poljoprivrednom sajmu u Zagrebu. Ističe da je upoznao mnogo ljudi koji se bave sličnim poslovima i da su tom prilikom jedni drugima dali savjete i razmijenili iskustva. Ljudi uglavnom budu zainteresovani za proizvode na sajmovima, a često i kupe koji primjerak.
13566117_10209831101238978_1807276096_n
„Zainteresovanost mladih u pogledu bavljenja ovim poslom je vrlo mala, jer iziskuje strpljivost i upornost, a danas je mlade teško zainteresovati za takvo što. Kad je rad sa drvetom u pitanju, potreban je talenat, ali najveću ulogu imaju rad i učenje, jer se svaki talenat mora razvijati.“

Esad poručuje svima onima koji imaju ambiciju da iz hobija naprave biznis da se povežu sa ljudima koji se već bave ovim poslom, jer takvi jedni drugima međusobno uvijek daju podršku. Ukoliko pojedinac očekuje podršku institucija države, potrebno je da u startu zna da država ne pokazuje neki značajan interes što se saradnje tiče.


13565491_10209831100918970_1942419438_n

Alija Dervišević: “Narod koji zaboravi tradiciju, običaje i kulturu je izgubljen i polahko umire.”

Zanati predstavljaju zaštitni znak stare bosansko-hercegovačke čaršije. U turskom jeziku riječ zanat izvorno znači umjetnost, a njeno osnovno značenje u arapskom jeziku, bilo bi rad, zanimanje, manufaktura, proizvodnja i umjetnički obrt. Samo značenje upućuje da je zanat u stvari i umjetnost i obrt istovremeno.

[umetnime]

U seriji intervjua koju smo pokrenuli prošle godine, predstavili smo vam osobe koje su nas sve oduševile svojom kreativnošću i pozitivnom energijom koja zrači iz njihovih kreacija. Danas vam predstavljamo Aliju Derviševića iz Gračanice, čovjeka koji ulaže ogromnu energiju u promociju upravo takvih vrijednosti. On je sebi dao zadatak da aktivno radi na očuvanju i promociji starih zanata.

„Još kao malo dijete sam radio i igrao se uz djeda koji je bio majstor za izgradnju drvenih kuća. Prije ovog nesretnog rata drvorezbarstvom sam se bavio iz hobija, a poslije sam počeo profesionalno i evo 20 godina radim, zajedno sa svojom porodicom, a naš cilj je da očuvamo stare tradicionalne zanate.
1897814_735991529814913_5041054483223222187_n

Kaže da je razvijanje industrije imalo za posljedicu zatvaranje zanatskih radnji i nažalost većina zanata je otišla u zaborav.

„Narod koji zaboravi tradiciju, običaje i kulturu je izgubljen i polahko umire. Činjenica je da mi danas imamo veliki problem kako oživjeti zanate koji umiru. Bilo bi lijepo da vlast ima malo više sluha i da pomogne onima koji hoće i mogu da rade.“

Nekada su zanati prenošeni porodično sa generacije na generaciju, kakva je situacija danas?

„Moja porodica i ja radimo zajedno i mnoge smo pokušavali podučavati u stručnom smislu. Imam tri sina i oni će mene u budućnosti naslijediti u ovom poslu. Najstariji sin Mustafa je dobro ovladao tehnikom, srednji sin Abdulah još uči, biće i on dobar, a najmlađeg, Muju, ćemo tek da vidimo. Drago mi je što sami pokazuju interesovanje ka zanatu, ne forsiram ih, niti bih. Sami uzimaju alate, kuckaju, gledaju kako mi stariji radimo, baš kao što sam i ja u njihovim godinama.“

Iako cijela priča o bavljenju drvorezbarstvom počinje jako davno, naš sagovornik se rado prisjeća svojih prvih radova i početaka.

„Što se mojih prvih radova tiče, to su uglavnom bili suveniri. Kako bih koji napravio, ostavljao sam ga i kad bih skupio dovoljnu količinu pravio bih izložbe, kako samostalne, tako i neke zajedničke. Tada sam postao član likovnih umjetnika Tuzlanskog Kantona. Kanije sam počeo sa izradom bosanskog rezbarenog namještaja i počeo aktivno pratiti i učestvovati na sajmovima. Ovaj namještaj se radi od plemenitog drveta kao što su orah, trešnja, javor, bukva, hrast, jasen, mahagoni itd.“

Spominje da je na sajmovima vidio mnogo turista koji se dive svim našim, domaćim, proizvodima. Ali bez obzira na divljenje i interesovanje pojedinaca mi nemamo dovoljno stručne radne snage da bi mogli ispoštovati dogovor oko neke veće narudžbe, jer onaj ko naruči želi i kvalitet i da se ne odstupa od prvobitnog dogovora.

Pored izrade namještaja, Alija se bavi i restauracijom namještaja i poručuje svima koji požele komad namještaja za dušu da pozovu sljedeći broj: 061/998-933.
13124652_984668974920568_1088417000591526235_n

Vehab Halilović: “Kad vam samostalan rad pređe u naviku, smrt vam je manja kazna nego da vam neko taj rad, i pravo na njega, oduzme i zabrani“

Vehab Halilović, mještanin Goduša, se za izradu frula zainteresovao još dok je bio mali dječak. Kaže da je teško kazati kad je potpuno samostalno napravio kompletnu sviralu, s obzirom da je proces usvajanja znanja išao postepeno, ali sa sigurnošću može reći da se to desilo u doba njegovog djetinstva. U to vrijeme su se, kako kaže, mnogi šalili na račun Godušana i govorili kako su oni jedini koji rade pravo, jer ako to ne bi činili, prilikom bušenja, ode frula, a i ruka se može probušiti. Također se sjeća kako se sa dozom humora govorilo da je Goduška tvornica frula i čibuka jedina koja u Drugom svjetskom ratu nije bombardovana.

[umetnime]

„Kako sam rođen u kraju gdje postoji višestoljetna tradicija izrade rukotvorina, pretežno od drveta, i gdje se nalazi jedno dosta veliko Visočko naselje, Goduša, pa prema tome i moja porodica, moglo bi se kazati da sam od rođenja dio svega toga, u početku igrajući se, a kako sam odrastao malo po malo sam usvajao proces izrade, prvo pomažući ocu i starijoj braći, dok nisam počeo samostalno izrađivati, prvo igračke za sebe, a onda i neke rukotvorine namijenjene tržištu, kao na primjer tespih, jednostavniji cigarluk i skraćene sviralice, koje smo zvali pišća. Sa svojih 15 – ak godina počeo sam se ozbiljnije baviti frulama, jer sam ih smatrao najatraktivnijm. To je otprilike i period mog života kada sam je mogao samostalno napraviti. Nažalost, nikad nisam naučio dobro svirati. Zasviram uglavnom toliko da bih je mogao isprobati. Priznajem da je to nešto što mi jako nedostaje, ali, šta je tu je.
thumbnail_vehab2

Za razliku od drugih vrsta rukotvorina, za koje se mogu koristiti sve vrste drveta, ili možda i neki drugi materijal, za svirale je bitno da se prave od tvrdog i kvalitetnog drveta (javor, jasen, šljiva, dud, trešnja). Odabir drveta je veoma važan, jer od njegovog kvaliteta, pored obaveznog perfekcionizma prilikom izrade, zavisi kvalitet zvuka.
Što se tiče vremena potrebnog za izradu jedne frule, Vehab kaže da ga je teško preizno odrediti, jer se uglavnom pravi više komada uporedo. Osim toga to puno ovisi i od toga kakve se frule prave, da li je u pitanju neka obična, kraća, duža, amaterska profesionalna itd. Onih najobičnijih se može napraviti 15 – 20 za jedan dan, dok izrada jedne frule za profesionalnog svirača traje više dana. S obzirom da je profesionalnih frulaša zanemariv broj, a nekim majstorima je to izvor egzistencije, onda se pribjegava izradi frula čija je cijena prihvatljiva za svačiji džep, kako bi se osigurao kakav – takav izvor prihoda. Kad je u pitanju proces izrade, počinje se od komada iscijepanog drveta, koje se, nakon što se isteše ekserom struže na posebno izrađenom strugu koji se pogoni lijevom rukom. Taj stroj se zove “čakrik” (nešto što se okreće). Na istom se stroju vrši bušenje farbanje, brušenje i još neke operacije, da bi se preostali dio posla uradio samo rukama, koristeći razne sitne alatke. Treba napomenuti da kompletan pribor potreban za izradu ovih rukotvorina napravi svako sam sebi, jer osim malog broja alatki, ovaj pribor ne možete naći na tržištu.
thumbnail_vehab6

U Evropi je ručni rad jako cijenjen, a i kod nas se prije od zanata moglo pristojno egzistirati, kakva je situacija danas? Da li su zanati pred izumiranjem u BiH?

„Za razliku od nas, ostatak Europe ima jako razvijenu svijest kad je u pitanju njihova kulturna baština. Znam to iz iskustva, jer stranci koji s vremena na vrijeme dođu kod mene to pokazuju i čude se kako je moguće da država nije poduzela ništa za egzistenciju nečeg ovakvog. Zato se i događa da su neki tradicionalni zanati nestali, a mnogi su pred samim izumiranjem. Zanat godiških majstora, hvala Bogu, još opstaje, ali prvenstveno zahvaljujući ogromnoj ljubavi pojedinaca i njihovoj fanatičnoj želji da ga sačuvaju, a posebno ljubomorno čuvaju arhaični način izrade, koji je tokom više stoljeća gotovo nepromijenjen.“vehab10

Šta bi poručili mladoj osobi, koja trenutno nema posla, a dvoumi se da li da se počne baviti nekim zanatom?

„ S obzirom na veliku nezaposlenost mladih poručio bih im da se okrenu očuvanju starih zanata, pa ako u početku i ne bude velike materijalne koristi zapamtite, važno je da radite. U suprotnom, pojest će vas kladionice i kockarnice. Ko god zaista želi raditi, laže da ne može naći posla. Kad vam samostalan rad pređe u naviku, smrt vam je manja kazna nego da vam neko taj rad i pravo na njega oduzme i zabrani.“
thumbnail_vehab8thumbnail_vehab7

Huseinović: “Ljude obično ne interesuje kvalitet pa vrlo često kupuju nekvaliteniju robu”

Kazandžijski zanat je jedan od prepoznatljivih simbola Sarajeva. Sama tradicija i historijska vrijednost ovog zanata vidi se u činjenici da i dan danas možete naći na desetine kazandžija u ulici koja je upravo poznata po ovim zanatlijama.

[umetnime]

U potrazi za kvalitetnim i iskusnim zanatlijom koji će sa nama malo popričati o ovom zanatu nismo ni slutili da ćemo naći za sagovornika upravo najstarijeg sarajevskog kazandžiju. Naime, zanatlija o kojem su još davnih pedesetih godina prošlog stoljeća pisani tekstovi i koji je i tada prezentovan kao živi eksponat i danas iako je penzionisan voli sići u svoju radnju sjesti i kuckati.

Porodica Huseinović je tradiciju kazandžijskog posla prenosila sa koljena na koljeno. Muhamed Huseinović je jedan od najstarijih kazandžija koji se mogu naći u Sarajevu. Kako i sam kaže ovim zanatom su se bavili i njegov pradjed, djed, otac, a danas i on.

Zanimljivo je i to da tradiciju porodice Huseinović nastavljaju njegovi sinovi, a da interes za ovaj zanat pokazuje i unuk.

Muhamed, kazandžija pedesetih, šezdesetih, sedamdesetih godina pratio je sve promjene koje je imao ovaj grad iz svoje radionice. Svakoj novoj prilici se prilagođavao, a na pitanje kako je biti kazandžija u 21 vijeku kaže nam:

“Što se tiče kazandžije i zanata u 21 vijeku sada je sve modernizirano. Šezdesetih, sedamdesetih, pa i prije pedesetih naš posao je bio jako cijenjen, poštovan. Tako da je prije svaka kuća u gradu, na selu držala i imala posuđe, suđe za jelo, tepsije, ćase za čorbu od bakra. Šezdesetih se pojavio porculan koji je potisnuo naš posao. Međutim mnogi stari ljudi i žene su govorili, a to je istina da nema slađe pite od one iz bakrene tepsije.”

Koje alate koriste kazandžije?

Koriste se razni nakovnji. Svaki ima svoj naziv. Tako recimo nakovanje koji se zove musina, gdje se džezve prikivaju zove se egrema, ima ravna, kriva egrema. Čekić se zove mejana, jumrija, kriva mejana, narija, kim čekić. Desetina je tih naziva. To su stari ti alati, čekići naslijeđeni od mog oca, dede, pradede.

Prilikom izrade predmeta svaki čekić kad se nešto kuje treba ispolirati tako da kad se čekićem udari da se sjaji, ali to zavisi od majstora i od pedanterije – kaže naš sagovornik i dodaje da je volju i srčanost prema ovom poslu naslijedio je od svog oca.

[umetnime]

“Ja ovaj posao radim sa voljom. Ako nemaš ti volje teško je raditi jer i dušu trebaš utkati u taj neki dio tacne, džezve ili ne znam čega.”- kaže Muhamed.

U trenutku naše posjete ovog decembarskog radnog dana uglavnom nije bilo nekog posla. Radni dan našeg sagovornika je bio usmjeren na prodaju i doček kupaca koji su zainteresovani za njegove proizvode. Nas je zanimalo kako izgleda radni dan kada se pravi neki od radova koje ovaj vrijedni zanatlija ima u svojoj radnji. On nam je svoj radni dan opisao ovako:

“Radni dan zavisi sve od raspoloženja i od toga šta se radi. Uglavnom kad hoće nešto da se radi tacna ili džezva pripremi se tabla bakra, šestari-cirkoni, pa se to kruži, zatim se reže makazama. Onda kad se treba kovati odgrije se na vatri. Kad se odgrije to bude crno, pa se treba oprati u sumpornoj kiselini tzv hajc. To je ustvari sumporna kiselina razblažena u vodi. Normalno stave se gumene rukavice i sapere se. Onda se fino opere u vodi i zatim se kuje i iskiva. Za ovu namjenu se koriste razni čekići, nakovnji i procedure. Radi se sa osovinama, recimo kad džezvu kujemo treba olovo nalit, da bi pri izradi dobili razne alatke i ornamentiku i to se kucka, radi i kad se završi treba malo sačekati, pa se kontra okrene džezva. Sada je malo tehnika napredovala, ali prije se na drva ložilo i onda se to olovo istopi i završena je ornamentika. Kasnije se mora na vatri potkuhati, ostane tanki sloj olova da se očisti, kasnije se opet priprema, zategni i uradi, onda se fino kalajiše, polira i ručka se fino na kraju prikuje i spremna za kafu.“ Objašnjava nam ovaj vrijedni zanatlija.

Kako se industrijalizacijom nameće satna, dnevna ili čak i godišnja norma nas je zanimalo da li i u ovom poslu postoji neka norma?

Za izradu bilo kojeg predmeta nema neke norme jer ovo nije mašinska izrada da se pritisne dugme i da se onda čeka da mašina uradi. Radi se satima, danima zavisi od vremena koje se provede za mašinama, ali ne postoji norma. Kao i za svaki drugi ručni rad proces nije vremenski ograničen.

Turisti kad dođu Sarajevo žele da popiju kafu iz bakarne džezve koju izrađuju domaće kazandžije. U principu oni traže lokal gdje je moguće popiti kafu iz bakarnih džezvi i osjetiti taj miris Sarajeva utkan u omiljeni napitak. Kakav je interes turista za džezve i općenito bakarno posuđe?

“Svakako da je veliko interesovanje turista za naše džezve. Eh sad ova recesija ili kokuzluk, pa mnogi gledaju nešto jeftinije da kupe. Puna je Baščaršiji bagatele i divljih džezvi u odnosu na moje. Zato ja svima fino objasnim kako je i šta je, kvalitet, recimo ja jedini u ulici udaram nitne bakrene na ručku, a većina udaraju aluminijske jer su one jeftinije od bakrenih. “

Znači ipak i u ovom poslu kao i u svim nekvalitetna roba je dostupnija?

Dostupnija je, ali ja toga nemam. Jednostavno ne želim u vitrinu, izlog ili radnju da stavim neku nekvalitetniju džezvu.

Ranije su kazandžije nosile svoje predmete da graviraju posebni ljudi, a da nisu oni radili gravure. Koliko je to tačno?

Nisu svi univerzalci. Davno nekad neki ljudi kovali su samo ibrike, drugi su tepsije, treći su leđene za kuhanje, lonce ili ne znam šta. Rijetko je bio ko da sve zna gravirati i polirati, tako da su drugi ljudi za to posebno. Graveri su bili poseban zanat, to su bili stariji zanati koji su se radili. Danas se svi snalaze kako najbolje znaju.

Pored džezve, šta se još može naći od proizvoda, suvenira?

Imaju razne slike sa raznim motivima. Zatim tu su mlinovi za kafu, tacnice od malih do većih, posuđe za kafu. Ja sam nekad radio sad ne znam da li ću opet pošto sam u godinama, bakrače kockice iz jednog dijela. To niko nije radio prije 50 godina. To je moja specijalnost bila, a radio sam kazane za pečenje. Ima i neki sitnih suvenira.

Svakako bitno je spomenuti da smo pravili poslije rata i od čahura suvenire. Ali to je težak posao.

Da se malo prisjetimo nekog ranijeg perioda. Spomenuli ste da ste radili posuđe za bestilj i da su se tave za palačinke pravile bakrene. Ima li još neki proizvodi, bakrene tepsije jesu li još aktuelne?

Pa sad su opet ponovo u modi. Trend je u buregdžinica da prave, odnosno peku pite ispod sača. Tako da mnogi ljudi koji imaju vikendicu ili negdje mogućnosti imaju taj sač. Imaju plitke tepsije za pitu, imaju i duboke može se staviti meso, krompir šta ja znam šta se hoće u tim bakrenim tepsijama. Ima i željeznih tepsija, ali bakrene su posebno. To je sad u modi, ali nije to sad na hiljade komada. U mjesec-dva da neko dođe od turista sa strane i zatraži. Iz Hrvatske, Dalmacija, Slovenija i tako to. Većinom dosta Slovenci cijene naš rad međutim i oni dođu i hoće nešto jeftinije.

Ljude obično ne interesuje kvalitet pa vrlo često kupuju nekvaliteniju robu koja je mnogo jeftinija od onog koje urade kazandžije u ovoj ulici, ali istovremeno i kvalitetom lošija što narušava ugled ovim zanatlijama jer kako i Muhamed kaže svi oni to odnesu u svoje države. Niko ih neće pitati da li su kupljene kod kazandžije ili u trgovini, ali će svi znati da su u Sarajevu kupljene. Samim tim nekvalitetom narušava se i ugled kazandžija, ali svako ima svoje pravo na izbor.

 “Niko nikoga ne tegli nikoga da kupi nešto, ali nemoj potcjenjivati moje radove, koje ja danima radim srcem i dušem i narušavati im ugled. Ja sa merakom radim svoj posao. Mnogi se ovdje u komšiluku čude kako ja imam strpljenja i oko toga vrijeme da provodim.”

Rad sa ljudima donosi mnogo doživljaja i priča. Ima li neka priča koju bi nam ispričali?

“Pa sigurno da je jedna od ljepših stvari što turisti mogu vidjeti kako se proizvode ovi proizvodi. To nigdje u svijetu nema da se vidi kako se radi. Ja dopuštam da turisti slikaju, ali ima i onih koji ne vole to. Definitivno sam mišljenja da onaj jedan turista koji se vrati u svoju zemlju i pokaže sliku mene i Kazandžijske ulice svojim poznanicima može privući nove turiste.”

Za kraj nam je naš sagovornik ponovio da je on najstariji koji se bavi ovim poslom aktivno. Kako kaže ima znanje, ali i zdravlje tako da još uvijek može dane provoditi u radionici, a za nastavak tradicije nema brige jer se i njegovi sinovi bave ovim poslom.

Kako izgleda radnja našeg sagovornika možete pogledati u galeriji ispod:

U nastavku pogledajte video koji je snimio Midhat Bećar o ovom zanatliji:

Urednik: Armin Bečić

Foto: Armin Bečić

Napomena: Korištenje članka uz odgovarajući link koji vodi ka izvoru je dopušten kao i korištenje videa sa oficijelnog kanala. Skidanje i postavljanje na svoje kanale video priloga je strogo zabranjeno i smatra se kršenjem autorskih prava.

 

N. Gelo: “Najčešće popravke su poluđonovi, potpetice, feršluzi, razna lijepljenja i mislim da se takve stvari isplati i vrijedi popravljati.” (FOTO+VIDEO)

Zanati kao dio bosanskohercegovačke ali i balkanske i svjetske tradicije su nešto na čijoj promocije se svkodnevnom treba više raditi. Sve je manje djece koja zna da se obuća može popravljati, da se toka na kajišu može zamijeniti sa velikom uštedom i slično. Da li se isplati? Pa svakako da ima popravki koje se ne isplati raditi, ali ima i onih koje se preporučuju.

[umetnime]

Prilikom pripreme ovog priloga, u Sarajevu smo pronašli veliki broj šustera, odnosno obućara, koji popravljaju obuću, ali mali broj je onih koji se odlučuju i za proizvodnju, u šusterskom riječniku poznatih kao herihteri i bedini. Da ne bi došlo do zabune, moguće je da postoje na nekim lokacijama koje mi nismo obišli.
Kako se već moglo nagovjestiti u prethodnim pasusima, odučili smo da predstavimo zanimanje koje je već dugi niz godina deficitna struka. Nažalost, sve je manje ljudi koji se odlučuju baviti ovim poslom. Taj broj je minimalan. Jedan od razloga je djelimično loša informisanost, a drugi razlog je što se u 21. Vijeku, zbog svake malr ogrebotinr ide kupiti nova cipela jer marketing velikih proizvođača stvara toliko lobiranje da često nismo ni svjesni bespotrebnog troška. Veliki broj je situacija kada su ti kvarovi mizerni i samim tim lako popravljivi.

Svi smo svjesni situacije da će se vrlo brzo Sarajevo, a samim tim i BiH naći u situaciji da će se teško moći naći obućar, kožar i ostale deficitne struke jer se mladi ljudi većinom okreću visokoškolskom obrazovanju. Nažalost, na kraju većina njih i ne nađe posao u struci. Tada se okreću radu u različitim firmama za minimalne uslove i za platu od koje se može preživjeti, ali ne i živjeti. Međutim ni takva situacija ih ne tjera da se pokušaju baviti nekim zanatom od kojih se sasvim pristojno može živjeti.

Tajna životnog uspjeha, ne samo zanatlije nego svakog čovjeka, je potpuna predanost radu. Nekako je slađe kada je ta predanost nečemu što ste samostalno pokrenuli i gdje nećete strepiti da li ćete dobiti otkaz ili ne. Samim tim, ulaskom u bilo koji biznis, treba biti svjestan da se on neće odmah isplatiti, ali kroz neki određeni period, predanost svom poslu se može itekako dobro unovčiti.

No da se mi vratimo današnjoj temi. Opšte poznata je činjenica da je izrada cipele vrlo delikatan posao za koji treba mnogo iskustva i strpljenja. Mnogi će se složiti sa mnom da je to primjenjena umjetnost. Upravo iz ovog razloga malo se obućara odluči upustiti u taj dio posla.

Kada sam tražio kvalitetnog saradnika za ovaj prilog, definitivno nisam ni mogao naslutit da će mi moji prijatlji u mojoj bivšoj mahali naći izuzetno gostoljubivu osobu i pravog zanatliju sa kojim je vrijedilo raditi ovaj prilog. Iako je ovaj “kratki” intervju trajao samo 3 sata, ipak na kraju smo, uz mnogo smijeha, šala i mušterija, dobili kvalitetan prilog.

Nikola Gelo, po zanimanju obućar, svoju ljubav prema zanatu kojim se bavi naslijedio je od svog oca. Još u ranim godinama svog djetinstva bilo mu je zanimljivo da oca gleda kako radi. Kako su prolazile godine tako se i Nikola sve više uključivao: u početku za manje prepravke i pomoć ocu, a kasnije i kao glavni majstor, radeći skupa sa ocem. Danas, nakon 29 godina, Nikola se i dalje bavi istim zanatom. Ma ne samo da se bavi, on to radi odlično. Radnja puna obuće i mušterije koje dolaze svako par minuta su definitivno potvrda njegovog rada i iskustva u
struci kojom se bavi.

Na naše pitanje kako je uticala industrijalizacija na kvalitet materijala koji se koriste u obućarstvu naš sagovornik je odgovorio kako živimo u vremenu kada ja najveći mah uzela nekvalitetna roba koja je mnogo dostupnija i jefitnija, ali koja nema kvaliteta koji se traži. Nekada ranije kada je on počinjao, kvalitet materijala je bio na puno većem nivou.

“U tom periodu se masa stvari radila uz pomoć čiriša što se smatralo najkvalitetnijom tehnikom. To je jedno staro ljepilo koje se radilo od kostiju i slično. Danas je to davna prošlost. Radilo se i sa čivijama koje ljudi popularno nazivaju drveni ekseri, ali i to je već uglavnom prošlost. U poređenju sa tim vremenom sada je lakše raditi što se tiče ljepila i nekih drugih stvari, ali danas dosta problema prave sintetički materijali koji su dosta rasprostranjeni i imaju veći uticaj nego ranije. U poređenju sa sintetičkim materijalima koji imaju karakteristiku lakog pucanja i odlijepljivanja prije je preovladavala koža, guma, plastika i drugi prirodni materijali. Danas je recimo ljepilo nešto što se po kvalitetu ne može porediti sa starim materijalima, ali neki materijali su bili više prisutni. Danas je tu puno sintetičkih materijala.”

Koliko je interesovanje za popravke i samim tim koliko obućari imaju posla danas?

Kada sam otvorio radnju prije 29 godina, ona je bila deficitarna struka, a ona je i danas, nakon toliko godin,a deficitarna. To znači da nema dovoljno obućara. Interesovanje za popravku zavisi od toga kako su ljudi naučili. Imam ljudi koji dolaze godišnje po par puta, što znači njihova navika je popravljati cipele. Dok ima ljudi koji bacaju cipelu koja nije za baciti, a opet ima i onih ljudi koji popravljaju cipele koje su baš za baciti. Tako da je ta situacija shodna prilikama koje jesu.

Koliko su ljudi upoznati sa vrstama popravki koje obućari mogu popraviti? Koje su popavke najčešće zbog koje ljudi dođu kod Vas?

Ja volim kada mi moje mušterije donesu cipele i pitaju majstore može li se ovo popraviti i onda kažem da li se to isplati ili ne isplati. Najčešće popravke su poluđonovi, potpetice, feršluzi, razna lijepljenja i mislim da se takve stvari isplati i vrijedi popravljati.

O ispravnom održavanju u različitim vremenskim uslovima naš sagovornik kaže:

“Moj savjet je da se vrši kontrola obuće i da se donese na vrijeme na popravku. Procjena da je pravo vrijeme za popravku se ne donosi kada se počne trošiti sama peta nego treba pratiti stanje potpetice i donijeti prije nego što se počne trošiti ostali dio obuće. Tako je vezano i za sve ostalo. Prepoznati na vrijeme, donijeti i to je najbolji način čuvanja. Naravno, tu idu kreme koje danas imamo u raznim bojama. Lagerovanje na jedan adekvatan način. Tu prvenstveno mislim na situacije kada čovjek nema kalupa i u tim situacijama se može slobodno ubaciti i papir. Čuvati na suhom.”

Kako je u modi upotreba materijala tipa antilopa, koji je osjetljiv za izradu obuće, zanima nas kako održavati takvu obuću?

“Kao prvo obuću treba prilagoditi vremenu, pa tako i antilop. Postoje četkice koje imaju malo grublju dlakicu da bi se digla prašina iz samog materijala. U nedostatku adekvatne četkice moguće je koristiti i neke stare četkice za zube. Ona je oštra, a to znači može izbaciti prašinu, ali ne i preoštra da ošteti materijal.”

Prepoznatljivi alat obućarskog zanata je svakako čekić. Njegova upotreba u samim počecima i danas nije ista. Kako se to nekada, a kako sada koristi čekić pitali smo našeg sugovornika.

“Čekić je nešto što se u nekim ranijim fazama koristilo mnogo više, a danas je njegova upotreba umanjena jer postoje prese, ali čekić će uvijek biti alat koji će se koristiti i nikada neće biti prevaziđen.”
Međutim to svakako nije jedini alat sa kojim se radi u obućarskoj radnji. Zanima nas koji se sve alati koriste.

Sa kojima je najlakše, a sa kojima teže rukovati?

“Teško je reći sa kojim je lakše, a sa kojim teže rukovati. Sve to dođe na isto kada se pojavi potreba za tim. Tu imamo alate od kliješta, čekića, noža, makaza, igala, turpije, kliješta za plastiku, makaza za gumu, šilo. Sve to ima svoju upotrebu i u principu kada je potreba za tim onda se to vrlo lako koristi. Ne bih da me pogrešno shvatite, ali definitivno ne mogu reći da postoji neki alat koji je teško koristiti, ako znate raditi svoj posao.”

Raditi sa ljudima je nešto što svakako ima svoje prednosti i nedostatke. Jedna od krakteristika rada sa ljudima je svakako i momenti koji se pamte i prepričavaju. Mi smo našeg sagovornika pitali koji je za njega posebno upečatljiv trenutak koji se desio na radnom mjestu?

“Jedan od najljepših trenutaka ovdje je bio kada je učiteljica lokalne škole dovela svoj razred u moju radnju. 30 malih junaka je ušlo u radnju i samim tim su popunili sav prostor u radnji što je svakako jedna lijepa slika. Naravno, djeca ko djeca, su počela postavljati pitanja, a na kraju krajeva zato su i došli. To je bio zaista širok spektar pitanja. Neka naivna, neka radoznala, a neka i svakako ozbiljnija. U radnji im je bilo zanimljivo.

Prije nego što sam upalio mašine upozorio sam ih da ništa ne diraju kako se ne bi povrijedili. Zatim sam im pokazao kako rade sve mašine. Pokazao sam im alate. Dopustio sam im da sve to uzmu. Naravno osim noža i igala. Jedino što sam im rekao da ne diraju su šivaće mašine, a i to je iz razloga što su one malo osjetljivije. Sve je to bila jedna zanimljiva i lijepa priča protkana sa puno smijeha.
Kako je moja radnja u blizini škole ovakvih momenata je bilo mnogo.“

Ovaj prilog završit ćemo malim pregledom šusterskih termina i kontakt podacima našeg sagovornika:
– ŠUSTER – obućar, postolar
– HERIHTER – izrađivač gornjeg dijela obuće
– BEDNISTA – izrađivač donjeg dijela obuće
– UMPIGANJE – podvijanje kože
– FALCANGE – kliješta za navlačenje gornjih dijelova
– LOHAJZL- alat za lohanje, rupinčanje
– KALFA – radnik
– ŠTAJF KAPICA – prednji dio cipele
– HAFTLEDER – lub koji se stavlja u cipelu kao pojačanje za petu
– BRANZOL – tabanica, temelj
– FALCANGE – kliješta za cvikanje
– AMPUS – alat za obradu đona

Kontakt

Nikola Gelo
Marka Marulića br 17 ili lakše M. Marulića preko puta br 8.
063-909-335

Foto/video: Armin Bečić
Video montaža: Armin Bečić

Napomena: Korištenje članka uz odgovarajući link koji vodi ka izvoru je dopušten kao i korištenje videa sa oficijelnog kanala. Skidanje i postavljanje na svoje kanale video priloga je strogo zabranjeno i smatra se kršenjem autorskih prava.

Šusterski riječnik preuzet iz teksta: „Posljednji postolari“

Porodica Kadić – čuvari bosanskohercegovačke tradicije

Porodica Kadić njeguje tradiciju ovih prostora izradom unikatnih suvenira sa bosanskim motivima koristeći dekorativne primjere od prirodnih materijala koji potiču iz bogate i duge bosanskohercegovačke tradicije. Više o samoj izradi, kao i iskustvima rekao nam je Amar Kadić koji i nakon završetka fakulteta, koji privodi kraju, planira nastaviti raditi ovu djelatnost. Njegov interes za obradu drveta kreće već od malih nogu kada je, kao mali dječak, svoje vrijeme provodio sa babom u stolarskoj radionici. Kaže da je babo iskusan stolar, dok mama ima više sklonosti ka umjetnosti, a on je, uz talenat i naporan rad, to dvoje iskombinovao i vremenom usavršio. Vidjevši da u ponudi dominiraju suveniri iz drugih zemalja, odlučio je svojoj okolini ponuditi originalan i kvalitetan suvenir koji će imati svoju namjenu i svoju priču. Izadom unikata sa bosanskim motivima, koji potiču iz naše duhe i bogate prošlosti, porodica Kadić čuva i njeguje tradiciju ovih prostora.

[umetnime]

Rade sa raznim vrstama drveta, ali najviše koriste jasen i javor. Za obradu drveta koriste ručne mašine sa kojima obrađuju i dorađuju svoje radove. Svakom unikatu se posveti posebna pažnja i svaki se izrađuje zasebno. S obzirom da postoje procedure farbanja i sušenja, jedan dan aktivnog rada je dovoljan da se izradi jedan prosječan rad. Važno je napomenuti da su boje, koje Kadići koriste pri finalnoj obradi, ekološke, a lakovi su na vodenoj bazi. 10606375_790675860953999_3078706314511377305_n

Najtraženiji proizvodi su bosanska kanata i bosanski pendžer, koji osim dekorativne imaju i praktičnu primjenu, mogu se koristiti kao kutija za smještaj ključeva. Amar kaže da je kupcima zanimljivo sve što se veže za prošlost, tradiciju i kulturu ovih prostora, te sa sigurnošću može reći da su njihovi unikati otišli širom Evrope, pa i svijeta. Također izrađuju suvenire sa motivima i posvetama po želji kupca. Bez obzira na to da li su mušterije domaće ili iz dijaspore iskustva su pozitivna jer su mušterije prepoznale, i cijene, rad, kvalitet i originalnost te se lahko odlučuju za kupovinu proizvoda.
„Obišli smo čitavu našu lijepu BiH učestvujući na sajmovima izložbeno-prodajnog karaktera i mislim da smo stvorili jedan brend jer smo prepoznatljivii sa našim radovima .

“Iznimno mi je drago kad vidim sretne i zadovoljne kupce koji se vraćaju ili naručuju nešto za svoju dušu ili da obraduju sebi dragu osobu.”

Onima koji se bave sličnom djelatnošću, ili možda imaju u planu pokretanje biznisa ove vrste, Amar poručuje da sreća pomaže samo ponekad, ali rad uvijek. Ako radite nešto sa ljubavlju, uspjeh će sigurno doći, samo se mora malo pričekati.

Ukoliko ste zainteresovani za neki od unikata porodice Kadić sve informacije možete dobiti na brojeve 062/242-533 i 061/ 825-948. Također, njihov rad možete pratiti i na fb-u pod nazivom Unikatni ručni radovi „KADIĆ“.

 

 

Stari zanati – E. Bešlić: “Kožarstvo nije posao na kojem se bez kontinuiranog rada i preko noći postiže uspjeh” (FOTO+VIDEO)

Zanati predstavljaju zaštitni znak stare bosansko-hercegovačke čaršije. Sama riječ zanat u bosanski jezik došla je podsredstvom turskog jezika. U turskom jeziku izvorno znači umjetnost, a njeno osnovno značenje u arapskom jeziku, bilo bi rad, zanimanje, manufaktura, proizvodnja i – umjetnički  obrt. Samo značenje upućuje da je zanat u stvari i umjetnost i obrt istovremeno.

Jedan od zanata koji polagano iščezavaju je i kožarstvo. Zanimanje kojima su se bavile mnoge stare Sarajlije i pomoću kojih su othranili svoje porodice. Redakcija portala www.domacin.ba danas Vam donosi priču o porodičnom poslu porodice Bešlić. Naime, Senka i Enes već dugi niz godina uspješno se bave kožarstvom. Svoju ljubav prema kožarstvu i krojaštvu prenijeli su i na svoju djecu koji uspješno pohađaju Srednju tekstilnu školu u Sarajevu.

U nastavku pročitajte kako je tehničar željezničkog saobraćaja završio u ovoj, itekako uspješnoj, priči sa kožom?

“Kao trgovački putnik prodavao sam proizvode od kože i desila se situacija da sam više prodavao nego što su proizvođači mogli napraviti. Tada sam shvatio da tu postoji jedan veliki prostor za proizvodnju i da ga treba iskoristiti.”

Svoju ljubav prema koži i krojenju uspjeli su prenijeti i na svoju djecu, a razlog za to je vrlo jednostavan.

“Danas je veća potreba i veći prostor za rad sa zanatom nego sa visokom stručnom spremom tako da smo se mi odlučili da naša djeca završe Srednju tekstilnu školu. Pazite, neosporno je to da je VSS to što i samo ime kaže, ali stanje na tržištu je takvo da je izuzetno velika potreba za zanatima svih vrsta. Mislim da ljudi upisuju fakultet više stihijski nego što misle da znaju šta će raditi sutra sa tim zanimanjem. Ja svoju djecu nisam ograničio na zanat nego im pružio priliku da prvo obezbjede hljeb, pa da onda mogu upisati i fakultet ako budu htjeli.” – govori nam Enes.

Prvi kožni kaiševi su rađeni ručno

Iako cijela priča o bavljenju kožarstvom i krojaštvom počinje još prije desetak godina naš sagovornik se i dalje vrlo dobro i rado prisjeća svog prvog proizvoda. Naime, riječ je o muškom kožnom kaišu.

“Prvi proizvod koji sam uradio je muški kožni kaiš. Kako nisam imao mašine ti kaiševi su rađeni ručno. Sjećam se da je prva serija od 500 komada rađena u podrumu porodične kuće. Na njoj je ručno urađeno 6000 operacija. Od tog novca kupio sam prvu mašinu sa kojom sam kasnije nastavio raditi. Proces izrade je trajao deset dana, a današnji moj proizvodni kapacitet je 150-200 kaiševa dnevno u preko 15 modela.”

Prepoznavanje i održavanje kože

Kako se često dešava situacija da kupac ne može prepoznati da li mu prodavač prodaje stvarno kožni proizvod ili proizvod od imitacija zanimalo nas je da li postoji neki trik na osnovu kojeg ljudi koji se ne bave kožom ipak mogu napraviti razliku između kože i imitacija kože. Naime, Enes je rekao da je to vrlo teško prepoznati, pa da čak i oni puno iskusniji znaju napraviti grešku.

Pored proizvodnje, obrtnička radnja koju je otvorio Enes Bešlić sa svojom suprugom Senkom radi i prepravke proizvoda od kože. Naime,  sam reklamni slogan firme je sve od kože, tako da u skladu sa njim i oni rade sve vrste prepravke i preparacije. Na popravku se može donijeti od novčanika do autosjedišta.

Za pravilno održavanje kožnog namještaja i kožne odjeće postoji niz krema i losiona, a koje su dostupne u svakom opremljenijem tržnom centru. Međutim različiti tipovi kože iziskuju različite načine održavanja. Ako je u pitanju neki poseban  tip kože mogu se obratiti radnji.

Svaki posao donosi i niz zanimljivih trenutaka koji daju posebnu čar poslu, a kožarstvo kao dio tradicije naroda sa ovih prostora veže se i sa drugim čuvarima tradicije. Jedan od svakako najzanimljivijih momenata je i izrada cerade za fijaker. No pored fijakera Enes je radio i još zanimljivih projekata kao što su navlake za oldtimere. Jedan od najstarijih oldtimera na kojima je radio ovaj zanatlija je Mercedes iz 1929 godine. Na njemu je rađena reparacija pokretnog krova.

Proizvodnja posteljine po narudžbi

Iako je kožarstvo primarna djelatnost porodičnog obrta nije im stran ni rad na drugim poljima. Jedan od također jako uspješnih projekata ove porodice je i proizvodnja posteljine. Pitali smo o kakvoj je posteljini riječ.

“To je posteljina koja se radi od pamučnih i sintetičkih materijala kao i hotelski program. U biti sve se svodi na to šta kupac naruči jer mi pratimo zahtjeve kupca. Posteljine radimo isključivo po narudžbi i želji kupca.”

Stari zanati i ekonomska kriza

Ekonomska kriza koja je već par godina prisutna u Bosni i Hercegovini odrazila se na sve privredne subjekte, pa tako je zahvatila i zanatlije, ali kako Enes kaže ne u toj mjeri da se ne može sasvim solidno živiti od svog rada. Međutim kako kaže osiguravanje materijalnih prihoda za život zahtjeva i jako puno kontinuiranog rada.

“To nije posao na kojem se preko noći postiže uspjeh, ali mi imamo problem što ljudi žele da se preko noći obogate. Koliko su realna njihova očekivanja sami procjenite.” – kaže nam Bešlić.

Stalni učesnici sajmova

Mnogi sajmovi na području Kantona Sarajevo i dalje su nezamislivi bez štanda gdje su izloženi proizvodi od kože ovog Konjičanina. Međutim interes za proizvodima zavisi od sredine gdje se održava sajam. On nam kaže da su rijetke mušterije koje su zaista svjesne da njegovi proizvodi nisu rađeni na trakama za serijsku proizvodnju. Svaki predmet koji se proizvede u njegovoj radnji zahtjeva dosta vremena, vještine i preciznosti proizvođača što u stvari i predstavlja ono što se u narodu podrazumjeva pod rječju majstorluk.

“Ljudima je potrebno malo edukacije o proizvodnji koja je dio naše tradicije kako bi napravili razliku između serijski proizvedenih predmeta koji su često i lošeg kvaliteta i proizvoda koji se radi na ovaj način. Dosta njih smatra da mi cijene proizvoljno formiramo i samim tim cjenkanjem dosta obezvrjeđuju naš rad. Nije to samo situacija kada je u pitanju naša radnja i naši proizvodi nego općenito. Ljudi bi htjeli za malo novca kupiti kvalitetan proizvod. Nažalost to nije moguće jer kvalitetna koža iziskuje i određena ulaganja.”

Trenuci koji se pamte

Rad sa ljudima je svakako jako zanimljiv i sam po sebi donosi mnoge anegdote kako sa sajmova, tako i sa pijaca i iz radnje. Jedne se svakako rado sjeća naš sagovornik i rado je priča svojim sagovornicima:

“Imali smo situaciju da je čovjek donio jaknu na farbanje i promjenu postave. Jakna je bila u jako lošem, pa slobodno ću reći u izuzetno lošem stanju. Naime, sa 30% jakne farba je spala, pa možda i više. Mi smo uzeli da uradimo prepravku i da ofarbamo jaknu i kada je čovjek došao poslije deset dana po nju, ušao je u radnju i prošao pored  nje. Apsolutno ni u jednom trenutku nije prepoznao svoju jaknu. Onda se okrenuo prema nama i tražio je svoju jaknu. Ja sam mu pokazao opet na jaknu koja je bila okačena nasred radnje, ali on je rekao da neće tu koja je bila na vješalici nego svoju jaknu. Zatim sam ja skinuo jaknu i pokazao džepove i ostale specifičnosti koje je jakna imala i nakon kraćeg ubjeđivanja čovjek je još uvijek sa nevjericom uzeo svoju jaknu i otišao.”

U video prilogu pogledajte kako izgleda jedan proces izrade kožne torbice i kaiša:

Kontakt

O.R. “Beš”

Facebook stranica: obrtnička radnja “BEŠ”

Blažujski drum bb, Blažuj

Telefon:  062-620-098 / 061-513-470

Foto/video: Armin Bečić

Video montaža: Armin Bečić

Napomena: Korištenje članka uz odgovarajući link koji vodi ka izvoru je dopušten kao i korištenje videa sa oficijelnog kanala. Skidanje i postavljanje na svoje kanale video priloga je strogo zabranjeno i smatra se kršenjem autorskih prava.