fbpx

U onom vaktu, bila su duga sijela, puna rahatluka i zanimljivih besida.Kada noć prekrije selo, samo vidiš kroz mahale i sokake, kako fenjeri trepere i čuje se tiha priča. Odlaze komšije jedni kod drugih, kako bi barem malo skratili duge zimske noći. Domaćinska kuća uvijek je morala pokazati svoj skromni doček, pa bi se pored kahve našlo i malo kolača, kuhanih kestena, pečene masirače. I tako bi se divanilo do u kasnu noć, gdje bi se pričalo, kakava je bila rodna godina, koliko se sijena za blago pripremilo.

Na sijelima se češljala vuna, vezlo, plelo, tiho šaputalo s djevojkama, ali i glasno pričalo o momačkim podvizima i najstrašnije priče o vilama, đavolima, čudesnim susretima, o zgodama obično pored mezarja ili s drugih tamnih mjesta razasutih svijetom.

Poslije takvih priča uplašene djevojke ne bi smjele same kućama, pa ih je trebalo pratiti, a neke su stanovale daleko, na samom kraju sela. A što ima strašnije nego noću poslije takvih priča ići sam šumom ili pored mezarja, kad je jeza podizala kožu čak i u toploj sobi punoj musafira i mladalačkog smijeha.

Ali priče ko priče, žive dan-dva kao istinite, onda ustuknu pred novim, i odu u zaborav dok ih ponovo neko ne oživi. Prvo pričanje priče, posebno u dugim zimskim sijelima, gdje je bilo više musafira, uglavnom je pripadalo starijim insanima, pa tek oni mlađima, gdje su morali priču počinjati sa “kad je moj babo ili djed”. Malo ih je moglo počinjati priču sa onim povlaštenim, a tako odbojnim, ja.

“To su bila sijela kojih se rado uvijek sjetim. Neka nova vremena su došla, pa su nekako potonula u zaborav ta vesela sijela.”

 

Autor: Hasan Keranović


0 Comments

Komentariši

Avatar placeholder

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

Mini Cart 0

Your cart is empty.