Oronuli i zapušteni, urasli u korov i šiblje, obavijeni paučinom, o kojima se skoro niko ne brine – čeketala su im podavno utihla u dubok san mirovanja.Vrijeme je učinilo svoje. Najprije parni, a potom i moderni električni mlinovi.  Mlinovi koji dnevno samelju desetine tona pšenice i drugih žitarica, potisnuli su vodenice. Vodenice su imale značajno mjesto i u ulozi u životu i opstanak naših predaka.

Bile su hraniteljke i skrovišta, zborišta i vojišta, skupštine i bolnice, putokazi i učionice. Vodeničari su bili najtajanstveniji ljudi, pouzdani, izdržljivi i pribrani u svakoj prilici. Zbog svega toga vremenom su i ispredene čudesne priče i legende o vodenicama i njihovim posjetiocima. Pričalo se i o nečastivim – o vampirima, vilama, vilinskim kolima, nestalim svatovima, iščezlim svjetovima. Priče i legende prenošene su s koljena na koljeno. Vremenom su im pripovjedači uvijek dodavali nešto novo. Neko im je opet oduzimao, ali i ovo što je o njima upamćeno, dosta svjedoči o jednom vremenu, ne tako davnom, o ljudima i zbivanjima.

Vodenice i legende o vodenicama

Vodenice su bile jedna mjesta gdje se, zbog buke čeketala i vode, moralo glasno govoriti. Zato je većina vodeničara bila gluha ili se pravila da ne čuje, jer im je to u opasnim situacijama bila osobina koja bi im spašavala glavu. Vodeničari uglavnom nisu bili vlasnici niti poredovnici vodenica. Mljeli su kao najamnici. Kažu da su to bili najčešće ljudi bez roda i poroda, samotnjaci, kojima vodeničarska sobica, njen tvrdi ležaj (jer mlinar ne smije udobno spavati zbog iznenadnih voda i noćne meljave), ognjište i malo robe okačene o klinovima na zidu, bilo sve što su imali.

U pričama o natprirodnim silama: vampirima, vješticama, vilama, vilenjacima i drugim nečastivim prednjače one o vampirima, jer se i pri samom njihovom pomenu ljudima ledila krv u venama, a one su i najčešće kolale oko vodenica. Svaki dio vodenice imao je svoj naziv. Tako se sanduk u koje se sakuplja brašno koje ispada pri mljevenju zove mučnjak, a kolo koje okreće voda, zove se naprosto, kolo ili vreteno. Ono se oslanja na kobilu, pomoću koje se podešava sitnija ili krupnija meljava brašna.

Žito se sipa u koš, a drvena daščica koja pomaže da ono ravnomjerno ide među kamenje zove čeketalo. Ono stvara, zajedno sa pljuskanjem vode na kolu, najveću buku u vodenici. Najbolje brašno, koje se zaustavlja oko gornjeg kamena (žerevanja), zove se paspalj. Tu su još pojmovi tumbas, brod, varićak, poredovnik, ušur i drugi. Bilo je i nevolja oko vodenica.

Najveće su one kada neko upadne u vodu, pa ga uhvati vodenično kolo i povuče sa sobom u krug. U narodu je ostala zbog toga i uzrečica: “Ko prođe kroz vodeničko kolo i preživi, savladao je sve nevolje ovoga svijeta”.

Smatralo se, naime, da ko preživi prolazak kroz vodeničko kolo, više do kraja života neće imati teškoća. Nije upamćeno da je neko preživio tako. U današnjem vaktu, sve se manje čuje zvuk vodenice, sve su se više zaboravile, jedino voda im društvo pravi, dok one neumorno čekaju bolje dane da im svanu.

Autor: Hasan Keranović

Još zanimljivih članaka pronađite klikom ovdje!


0 Comments

Komentariši

Avatar placeholder

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

Mini Cart 0

Your cart is empty.