Zanati kao dio bosanskohercegovačke ali i balkanske i svjetske tradicije su nešto na čijoj promocije se svkodnevnom treba više raditi. Sve je manje djece koja zna da se obuća može popravljati, da se toka na kajišu može zamijeniti sa velikom uštedom i slično. Da li se isplati? Pa svakako da ima popravki koje se ne isplati raditi, ali ima i onih koje se preporučuju.

[umetnime]

Prilikom pripreme ovog priloga, u Sarajevu smo pronašli veliki broj šustera, odnosno obućara, koji popravljaju obuću, ali mali broj je onih koji se odlučuju i za proizvodnju, u šusterskom riječniku poznatih kao herihteri i bedini. Da ne bi došlo do zabune, moguće je da postoje na nekim lokacijama koje mi nismo obišli.
Kako se već moglo nagovjestiti u prethodnim pasusima, odučili smo da predstavimo zanimanje koje je već dugi niz godina deficitna struka. Nažalost, sve je manje ljudi koji se odlučuju baviti ovim poslom. Taj broj je minimalan. Jedan od razloga je djelimično loša informisanost, a drugi razlog je što se u 21. Vijeku, zbog svake malr ogrebotinr ide kupiti nova cipela jer marketing velikih proizvođača stvara toliko lobiranje da često nismo ni svjesni bespotrebnog troška. Veliki broj je situacija kada su ti kvarovi mizerni i samim tim lako popravljivi.

Svi smo svjesni situacije da će se vrlo brzo Sarajevo, a samim tim i BiH naći u situaciji da će se teško moći naći obućar, kožar i ostale deficitne struke jer se mladi ljudi većinom okreću visokoškolskom obrazovanju. Nažalost, na kraju većina njih i ne nađe posao u struci. Tada se okreću radu u različitim firmama za minimalne uslove i za platu od koje se može preživjeti, ali ne i živjeti. Međutim ni takva situacija ih ne tjera da se pokušaju baviti nekim zanatom od kojih se sasvim pristojno može živjeti.

Tajna životnog uspjeha, ne samo zanatlije nego svakog čovjeka, je potpuna predanost radu. Nekako je slađe kada je ta predanost nečemu što ste samostalno pokrenuli i gdje nećete strepiti da li ćete dobiti otkaz ili ne. Samim tim, ulaskom u bilo koji biznis, treba biti svjestan da se on neće odmah isplatiti, ali kroz neki određeni period, predanost svom poslu se može itekako dobro unovčiti.

No da se mi vratimo današnjoj temi. Opšte poznata je činjenica da je izrada cipele vrlo delikatan posao za koji treba mnogo iskustva i strpljenja. Mnogi će se složiti sa mnom da je to primjenjena umjetnost. Upravo iz ovog razloga malo se obućara odluči upustiti u taj dio posla.

Kada sam tražio kvalitetnog saradnika za ovaj prilog, definitivno nisam ni mogao naslutit da će mi moji prijatlji u mojoj bivšoj mahali naći izuzetno gostoljubivu osobu i pravog zanatliju sa kojim je vrijedilo raditi ovaj prilog. Iako je ovaj “kratki” intervju trajao samo 3 sata, ipak na kraju smo, uz mnogo smijeha, šala i mušterija, dobili kvalitetan prilog.

Nikola Gelo, po zanimanju obućar, svoju ljubav prema zanatu kojim se bavi naslijedio je od svog oca. Još u ranim godinama svog djetinstva bilo mu je zanimljivo da oca gleda kako radi. Kako su prolazile godine tako se i Nikola sve više uključivao: u početku za manje prepravke i pomoć ocu, a kasnije i kao glavni majstor, radeći skupa sa ocem. Danas, nakon 29 godina, Nikola se i dalje bavi istim zanatom. Ma ne samo da se bavi, on to radi odlično. Radnja puna obuće i mušterije koje dolaze svako par minuta su definitivno potvrda njegovog rada i iskustva u
struci kojom se bavi.

Na naše pitanje kako je uticala industrijalizacija na kvalitet materijala koji se koriste u obućarstvu naš sagovornik je odgovorio kako živimo u vremenu kada ja najveći mah uzela nekvalitetna roba koja je mnogo dostupnija i jefitnija, ali koja nema kvaliteta koji se traži. Nekada ranije kada je on počinjao, kvalitet materijala je bio na puno većem nivou.

“U tom periodu se masa stvari radila uz pomoć čiriša što se smatralo najkvalitetnijom tehnikom. To je jedno staro ljepilo koje se radilo od kostiju i slično. Danas je to davna prošlost. Radilo se i sa čivijama koje ljudi popularno nazivaju drveni ekseri, ali i to je već uglavnom prošlost. U poređenju sa tim vremenom sada je lakše raditi što se tiče ljepila i nekih drugih stvari, ali danas dosta problema prave sintetički materijali koji su dosta rasprostranjeni i imaju veći uticaj nego ranije. U poređenju sa sintetičkim materijalima koji imaju karakteristiku lakog pucanja i odlijepljivanja prije je preovladavala koža, guma, plastika i drugi prirodni materijali. Danas je recimo ljepilo nešto što se po kvalitetu ne može porediti sa starim materijalima, ali neki materijali su bili više prisutni. Danas je tu puno sintetičkih materijala.”

Koliko je interesovanje za popravke i samim tim koliko obućari imaju posla danas?

Kada sam otvorio radnju prije 29 godina, ona je bila deficitarna struka, a ona je i danas, nakon toliko godin,a deficitarna. To znači da nema dovoljno obućara. Interesovanje za popravku zavisi od toga kako su ljudi naučili. Imam ljudi koji dolaze godišnje po par puta, što znači njihova navika je popravljati cipele. Dok ima ljudi koji bacaju cipelu koja nije za baciti, a opet ima i onih ljudi koji popravljaju cipele koje su baš za baciti. Tako da je ta situacija shodna prilikama koje jesu.

Koliko su ljudi upoznati sa vrstama popravki koje obućari mogu popraviti? Koje su popavke najčešće zbog koje ljudi dođu kod Vas?

Ja volim kada mi moje mušterije donesu cipele i pitaju majstore može li se ovo popraviti i onda kažem da li se to isplati ili ne isplati. Najčešće popravke su poluđonovi, potpetice, feršluzi, razna lijepljenja i mislim da se takve stvari isplati i vrijedi popravljati.

O ispravnom održavanju u različitim vremenskim uslovima naš sagovornik kaže:

“Moj savjet je da se vrši kontrola obuće i da se donese na vrijeme na popravku. Procjena da je pravo vrijeme za popravku se ne donosi kada se počne trošiti sama peta nego treba pratiti stanje potpetice i donijeti prije nego što se počne trošiti ostali dio obuće. Tako je vezano i za sve ostalo. Prepoznati na vrijeme, donijeti i to je najbolji način čuvanja. Naravno, tu idu kreme koje danas imamo u raznim bojama. Lagerovanje na jedan adekvatan način. Tu prvenstveno mislim na situacije kada čovjek nema kalupa i u tim situacijama se može slobodno ubaciti i papir. Čuvati na suhom.”

Kako je u modi upotreba materijala tipa antilopa, koji je osjetljiv za izradu obuće, zanima nas kako održavati takvu obuću?

“Kao prvo obuću treba prilagoditi vremenu, pa tako i antilop. Postoje četkice koje imaju malo grublju dlakicu da bi se digla prašina iz samog materijala. U nedostatku adekvatne četkice moguće je koristiti i neke stare četkice za zube. Ona je oštra, a to znači može izbaciti prašinu, ali ne i preoštra da ošteti materijal.”

Prepoznatljivi alat obućarskog zanata je svakako čekić. Njegova upotreba u samim počecima i danas nije ista. Kako se to nekada, a kako sada koristi čekić pitali smo našeg sugovornika.

“Čekić je nešto što se u nekim ranijim fazama koristilo mnogo više, a danas je njegova upotreba umanjena jer postoje prese, ali čekić će uvijek biti alat koji će se koristiti i nikada neće biti prevaziđen.”
Međutim to svakako nije jedini alat sa kojim se radi u obućarskoj radnji. Zanima nas koji se sve alati koriste.

Sa kojima je najlakše, a sa kojima teže rukovati?

“Teško je reći sa kojim je lakše, a sa kojim teže rukovati. Sve to dođe na isto kada se pojavi potreba za tim. Tu imamo alate od kliješta, čekića, noža, makaza, igala, turpije, kliješta za plastiku, makaza za gumu, šilo. Sve to ima svoju upotrebu i u principu kada je potreba za tim onda se to vrlo lako koristi. Ne bih da me pogrešno shvatite, ali definitivno ne mogu reći da postoji neki alat koji je teško koristiti, ako znate raditi svoj posao.”

Raditi sa ljudima je nešto što svakako ima svoje prednosti i nedostatke. Jedna od krakteristika rada sa ljudima je svakako i momenti koji se pamte i prepričavaju. Mi smo našeg sagovornika pitali koji je za njega posebno upečatljiv trenutak koji se desio na radnom mjestu?

“Jedan od najljepših trenutaka ovdje je bio kada je učiteljica lokalne škole dovela svoj razred u moju radnju. 30 malih junaka je ušlo u radnju i samim tim su popunili sav prostor u radnji što je svakako jedna lijepa slika. Naravno, djeca ko djeca, su počela postavljati pitanja, a na kraju krajeva zato su i došli. To je bio zaista širok spektar pitanja. Neka naivna, neka radoznala, a neka i svakako ozbiljnija. U radnji im je bilo zanimljivo.

Prije nego što sam upalio mašine upozorio sam ih da ništa ne diraju kako se ne bi povrijedili. Zatim sam im pokazao kako rade sve mašine. Pokazao sam im alate. Dopustio sam im da sve to uzmu. Naravno osim noža i igala. Jedino što sam im rekao da ne diraju su šivaće mašine, a i to je iz razloga što su one malo osjetljivije. Sve je to bila jedna zanimljiva i lijepa priča protkana sa puno smijeha.
Kako je moja radnja u blizini škole ovakvih momenata je bilo mnogo.“

Ovaj prilog završit ćemo malim pregledom šusterskih termina i kontakt podacima našeg sagovornika:
– ŠUSTER – obućar, postolar
– HERIHTER – izrađivač gornjeg dijela obuće
– BEDNISTA – izrađivač donjeg dijela obuće
– UMPIGANJE – podvijanje kože
– FALCANGE – kliješta za navlačenje gornjih dijelova
– LOHAJZL- alat za lohanje, rupinčanje
– KALFA – radnik
– ŠTAJF KAPICA – prednji dio cipele
– HAFTLEDER – lub koji se stavlja u cipelu kao pojačanje za petu
– BRANZOL – tabanica, temelj
– FALCANGE – kliješta za cvikanje
– AMPUS – alat za obradu đona

Kontakt

Nikola Gelo
Marka Marulića br 17 ili lakše M. Marulića preko puta br 8.
063-909-335

Foto/video: Armin Bečić
Video montaža: Armin Bečić

Napomena: Korištenje članka uz odgovarajući link koji vodi ka izvoru je dopušten kao i korištenje videa sa oficijelnog kanala. Skidanje i postavljanje na svoje kanale video priloga je strogo zabranjeno i smatra se kršenjem autorskih prava.

Šusterski riječnik preuzet iz teksta: „Posljednji postolari“


0 Comments

Komentariši

Avatar placeholder

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

Mini Cart 0

Your cart is empty.