Kazandžijski zanat je jedan od prepoznatljivih simbola Sarajeva. Sama tradicija i historijska vrijednost ovog zanata vidi se u činjenici da i dan danas možete naći na desetine kazandžija u ulici koja je upravo poznata po ovim zanatlijama.

[umetnime]

U potrazi za kvalitetnim i iskusnim zanatlijom koji će sa nama malo popričati o ovom zanatu nismo ni slutili da ćemo naći za sagovornika upravo najstarijeg sarajevskog kazandžiju. Naime, zanatlija o kojem su još davnih pedesetih godina prošlog stoljeća pisani tekstovi i koji je i tada prezentovan kao živi eksponat i danas iako je penzionisan voli sići u svoju radnju sjesti i kuckati.

Porodica Huseinović je tradiciju kazandžijskog posla prenosila sa koljena na koljeno. Muhamed Huseinović je jedan od najstarijih kazandžija koji se mogu naći u Sarajevu. Kako i sam kaže ovim zanatom su se bavili i njegov pradjed, djed, otac, a danas i on.

Zanimljivo je i to da tradiciju porodice Huseinović nastavljaju njegovi sinovi, a da interes za ovaj zanat pokazuje i unuk.

Muhamed, kazandžija pedesetih, šezdesetih, sedamdesetih godina pratio je sve promjene koje je imao ovaj grad iz svoje radionice. Svakoj novoj prilici se prilagođavao, a na pitanje kako je biti kazandžija u 21 vijeku kaže nam:

“Što se tiče kazandžije i zanata u 21 vijeku sada je sve modernizirano. Šezdesetih, sedamdesetih, pa i prije pedesetih naš posao je bio jako cijenjen, poštovan. Tako da je prije svaka kuća u gradu, na selu držala i imala posuđe, suđe za jelo, tepsije, ćase za čorbu od bakra. Šezdesetih se pojavio porculan koji je potisnuo naš posao. Međutim mnogi stari ljudi i žene su govorili, a to je istina da nema slađe pite od one iz bakrene tepsije.”

Koje alate koriste kazandžije?

Koriste se razni nakovnji. Svaki ima svoj naziv. Tako recimo nakovanje koji se zove musina, gdje se džezve prikivaju zove se egrema, ima ravna, kriva egrema. Čekić se zove mejana, jumrija, kriva mejana, narija, kim čekić. Desetina je tih naziva. To su stari ti alati, čekići naslijeđeni od mog oca, dede, pradede.

Prilikom izrade predmeta svaki čekić kad se nešto kuje treba ispolirati tako da kad se čekićem udari da se sjaji, ali to zavisi od majstora i od pedanterije – kaže naš sagovornik i dodaje da je volju i srčanost prema ovom poslu naslijedio je od svog oca.

[umetnime]

“Ja ovaj posao radim sa voljom. Ako nemaš ti volje teško je raditi jer i dušu trebaš utkati u taj neki dio tacne, džezve ili ne znam čega.”- kaže Muhamed.

U trenutku naše posjete ovog decembarskog radnog dana uglavnom nije bilo nekog posla. Radni dan našeg sagovornika je bio usmjeren na prodaju i doček kupaca koji su zainteresovani za njegove proizvode. Nas je zanimalo kako izgleda radni dan kada se pravi neki od radova koje ovaj vrijedni zanatlija ima u svojoj radnji. On nam je svoj radni dan opisao ovako:

“Radni dan zavisi sve od raspoloženja i od toga šta se radi. Uglavnom kad hoće nešto da se radi tacna ili džezva pripremi se tabla bakra, šestari-cirkoni, pa se to kruži, zatim se reže makazama. Onda kad se treba kovati odgrije se na vatri. Kad se odgrije to bude crno, pa se treba oprati u sumpornoj kiselini tzv hajc. To je ustvari sumporna kiselina razblažena u vodi. Normalno stave se gumene rukavice i sapere se. Onda se fino opere u vodi i zatim se kuje i iskiva. Za ovu namjenu se koriste razni čekići, nakovnji i procedure. Radi se sa osovinama, recimo kad džezvu kujemo treba olovo nalit, da bi pri izradi dobili razne alatke i ornamentiku i to se kucka, radi i kad se završi treba malo sačekati, pa se kontra okrene džezva. Sada je malo tehnika napredovala, ali prije se na drva ložilo i onda se to olovo istopi i završena je ornamentika. Kasnije se mora na vatri potkuhati, ostane tanki sloj olova da se očisti, kasnije se opet priprema, zategni i uradi, onda se fino kalajiše, polira i ručka se fino na kraju prikuje i spremna za kafu.“ Objašnjava nam ovaj vrijedni zanatlija.

Kako se industrijalizacijom nameće satna, dnevna ili čak i godišnja norma nas je zanimalo da li i u ovom poslu postoji neka norma?

Za izradu bilo kojeg predmeta nema neke norme jer ovo nije mašinska izrada da se pritisne dugme i da se onda čeka da mašina uradi. Radi se satima, danima zavisi od vremena koje se provede za mašinama, ali ne postoji norma. Kao i za svaki drugi ručni rad proces nije vremenski ograničen.

Turisti kad dođu Sarajevo žele da popiju kafu iz bakarne džezve koju izrađuju domaće kazandžije. U principu oni traže lokal gdje je moguće popiti kafu iz bakarnih džezvi i osjetiti taj miris Sarajeva utkan u omiljeni napitak. Kakav je interes turista za džezve i općenito bakarno posuđe?

“Svakako da je veliko interesovanje turista za naše džezve. Eh sad ova recesija ili kokuzluk, pa mnogi gledaju nešto jeftinije da kupe. Puna je Baščaršiji bagatele i divljih džezvi u odnosu na moje. Zato ja svima fino objasnim kako je i šta je, kvalitet, recimo ja jedini u ulici udaram nitne bakrene na ručku, a većina udaraju aluminijske jer su one jeftinije od bakrenih. “

Znači ipak i u ovom poslu kao i u svim nekvalitetna roba je dostupnija?

Dostupnija je, ali ja toga nemam. Jednostavno ne želim u vitrinu, izlog ili radnju da stavim neku nekvalitetniju džezvu.

Ranije su kazandžije nosile svoje predmete da graviraju posebni ljudi, a da nisu oni radili gravure. Koliko je to tačno?

Nisu svi univerzalci. Davno nekad neki ljudi kovali su samo ibrike, drugi su tepsije, treći su leđene za kuhanje, lonce ili ne znam šta. Rijetko je bio ko da sve zna gravirati i polirati, tako da su drugi ljudi za to posebno. Graveri su bili poseban zanat, to su bili stariji zanati koji su se radili. Danas se svi snalaze kako najbolje znaju.

Pored džezve, šta se još može naći od proizvoda, suvenira?

Imaju razne slike sa raznim motivima. Zatim tu su mlinovi za kafu, tacnice od malih do većih, posuđe za kafu. Ja sam nekad radio sad ne znam da li ću opet pošto sam u godinama, bakrače kockice iz jednog dijela. To niko nije radio prije 50 godina. To je moja specijalnost bila, a radio sam kazane za pečenje. Ima i neki sitnih suvenira.

Svakako bitno je spomenuti da smo pravili poslije rata i od čahura suvenire. Ali to je težak posao.

Da se malo prisjetimo nekog ranijeg perioda. Spomenuli ste da ste radili posuđe za bestilj i da su se tave za palačinke pravile bakrene. Ima li još neki proizvodi, bakrene tepsije jesu li još aktuelne?

Pa sad su opet ponovo u modi. Trend je u buregdžinica da prave, odnosno peku pite ispod sača. Tako da mnogi ljudi koji imaju vikendicu ili negdje mogućnosti imaju taj sač. Imaju plitke tepsije za pitu, imaju i duboke može se staviti meso, krompir šta ja znam šta se hoće u tim bakrenim tepsijama. Ima i željeznih tepsija, ali bakrene su posebno. To je sad u modi, ali nije to sad na hiljade komada. U mjesec-dva da neko dođe od turista sa strane i zatraži. Iz Hrvatske, Dalmacija, Slovenija i tako to. Većinom dosta Slovenci cijene naš rad međutim i oni dođu i hoće nešto jeftinije.

Ljude obično ne interesuje kvalitet pa vrlo često kupuju nekvaliteniju robu koja je mnogo jeftinija od onog koje urade kazandžije u ovoj ulici, ali istovremeno i kvalitetom lošija što narušava ugled ovim zanatlijama jer kako i Muhamed kaže svi oni to odnesu u svoje države. Niko ih neće pitati da li su kupljene kod kazandžije ili u trgovini, ali će svi znati da su u Sarajevu kupljene. Samim tim nekvalitetom narušava se i ugled kazandžija, ali svako ima svoje pravo na izbor.

 “Niko nikoga ne tegli nikoga da kupi nešto, ali nemoj potcjenjivati moje radove, koje ja danima radim srcem i dušem i narušavati im ugled. Ja sa merakom radim svoj posao. Mnogi se ovdje u komšiluku čude kako ja imam strpljenja i oko toga vrijeme da provodim.”

Rad sa ljudima donosi mnogo doživljaja i priča. Ima li neka priča koju bi nam ispričali?

“Pa sigurno da je jedna od ljepših stvari što turisti mogu vidjeti kako se proizvode ovi proizvodi. To nigdje u svijetu nema da se vidi kako se radi. Ja dopuštam da turisti slikaju, ali ima i onih koji ne vole to. Definitivno sam mišljenja da onaj jedan turista koji se vrati u svoju zemlju i pokaže sliku mene i Kazandžijske ulice svojim poznanicima može privući nove turiste.”

Za kraj nam je naš sagovornik ponovio da je on najstariji koji se bavi ovim poslom aktivno. Kako kaže ima znanje, ali i zdravlje tako da još uvijek može dane provoditi u radionici, a za nastavak tradicije nema brige jer se i njegovi sinovi bave ovim poslom.

Kako izgleda radnja našeg sagovornika možete pogledati u galeriji ispod:

U nastavku pogledajte video koji je snimio Midhat Bećar o ovom zanatliji:

Urednik: Armin Bečić

Foto: Armin Bečić

Napomena: Korištenje članka uz odgovarajući link koji vodi ka izvoru je dopušten kao i korištenje videa sa oficijelnog kanala. Skidanje i postavljanje na svoje kanale video priloga je strogo zabranjeno i smatra se kršenjem autorskih prava.

 


0 Comments

Komentariši

Avatar placeholder

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

Mini Cart 0

Your cart is empty.