Znate li ko su „hoarderi“ odnosno skupljači smeća

U Americi postoji oko 2 miliona hoardera-osoba koje opsesivno skupljaju stvari kao što su stare ambalaže, novine, razni predmeti, i ni za šta na svijetu ne bi se odrekli nijednoga predmeta iz ove kolekcije odnosno ovih gomila smeća.

[umetnime]

Spolja njihovi domovi izgledaju kao sve porodične kuće, ali unutrašnjost podsjeća na sklonište za skitnice. Zidovi i elementi u kupatilu prekriveni su gomilama plijesni, vrećica hrane za pse rasuta je po podu, gomila požutjelih novina, papirnih kesa iz prodavnice i praznih ambalaža svuda je po podovima. Odjeća je pomiješana sa plastičnim sudovima za hranu, slomljeni dijelovi namještaja kriju se ispod vreća punih neotvorene pošte. Izgleda da se baš ništa ne baca iz ovih domova. Na kuhinjskom pultu je gomila hrane, mrvica i košpica od voća i povrća.

U potrazi za razumijevanjem i solidarnošću ovi ljudi su osnovali i udruženje „Hoarders-a“, od engl. riječi hoarding –gomilanje stvari. Ovo bizarno ponašanje ukazuje na potisnuti bijes, krivicu, socijalnu anksioznost i pretpostavku naučnika- da je patološko skupljanje stvari nasljedna bolest. Procjenjuje se da u Americi živi oko 3 miliona hoarder-a, čiji broj se stalno povećava. Veliki broj stručnjaka bavi se traženjem odgovora na pitanje šta izaziva ovaj oblik ponašanja, kako ga liječiti, dosada su uspjeli utvrditi nekoliko činjenica. Hoarderi nisu lijene, bezvoljne i neuredne osobe, nego zapravo suprotno-perfekcionisti. Ove osobe imaju naglašenu potrebu da sve urade do perfekcije i užasavaju se grešaka. Oni vide sebe kao odgovorne i štedljive čuvare materijalnih dobara u svijetu koji sve odbacuje. Na ovaj način smatraju da spašavaju stvari koje još uvijek vrijede. Vrijeme samo pogoršava ovaj problem. Sve dok hoarder skuplja stvari osjeća da život ima smisla. Kada mu ih neko oduzme to doživljava kao oduzimanje identiteta,a bijes ga može natjerati da prekine vezu sa najbližima i pouče se u još veću izolaciju. Hoarderi se ne razlikuju od ostalih ljudi iz njihoovg okruženja, a zbog njihovog poricanja ovih navika, njihova bolest često ne bude otkrivena na vrijeme. U svakom slučaju, potrebna im je stručna pomoć. Oni ne mogu odrediti granicu između normalnog i patološkog ponašanja. Nasljednja priroda ove bolesti je evidentna u njihovom opsesivnom ponašanju. Međutim, uz pomoć prihoterapija ova bolest se može liječiti i uz veliku pomoć i podršku bližnjih.