Izbegavanje anksioznosti – uloga anksioznosti i odbrana od nje
Najpopularnije tehnike za izbegavanje anksioznosti su racionalizacija, poricanje, narkotiziranje i izbegavanje misli, osećanja, nagona i situacija koje mogu podstaći anksioznost.
[umetnime]
Racionalizacija
Racionalizacijom se najbolje izbegava lična odgovornost i njome se anksioznost preokreće u racionalan strah.
Ovakve energične odbrane iracionalnog stava možemo videti kod prezabrinute majke koja ulaže svu energiju u odbranu sebe, nalazeći primere koji potvrđuju njene strahove: neko dete se razbolelo u vrtiću, drugo je slomilo nogu u parkiću, treće je povredilo ruku na treningu i ona mora da brine za svoju decu, jer nešto strašno u svakom trenutku može i njima da se desi. Ovaj branjeni stav ima značajnu funkciju za majku. Umesto da se oseća bespomoćnom žrtvom svojih emocija, ona oseća da može nešto da preduzme. Umesto da oseća slabost, oseća ponos jer misli da je brižna majka. Umesto da prizna sebi da iracionalni strahovi prožimaju njen stav, ona ih oseća kao ispravne i racionalne. Umesto da prihvati izazov da sebe promeni, ona projektuje odgovornost na spoljašnji svet. Drugi su krivi jer šalju bolesnu decu u vrtić, drugi su krivi jer ne vaspitavaju svoju decu pa ona postaju gruba i bezobzirna prema njenoj deci, drugi su krivi jer su nepažljivi…
Kada bi se suočila sa svojim strahovima, osećanjem bespomoćnosti, strahom za sebe, za sopstvene slabosti, sa potrebom da sve drži pod kontrolom da se ne bi raspala, suočila bi se sa iracionalnostima kojih se u sebi drži.
A čega se zapravo plaši? Plaši se suočavanja sa svojom inferiornošću, sa osećanjem nevoljenosti u detinjstvu, osećanjem mržnje prema značajnim obraslima koji njoj kao bebi nisu pružili dovoljno nege. Izbegavajući ličnu promenu, zadovoljava se „utešnim nagradama“ koje mora skupo da plati. Ona je „brižna majka“, njena briga je neophodna! Ovo naročito skupo plaćaju deca. Prezabrinuta majka ne želi to da shvati, jer se čvrsto drži obmane da ne treba ništa da menja u sebi. Odbija i sve koristi koje bi usledile nakon takve promene.
Negiranje anksioznosti
„Isključivanje aksioznosti iz svesti sličnog je efekta kao kod primera poricanja straha kod vojnika, koji gonjen potrebom da pobedi strah, čini herojska dela!“ Karen Hornjaj
Preuveličana agresivnost nekada može izgledati kao neposredni izraz neprijateljstva, dok je ustvari samo lakoverno prevazilaženje postojeće plašljivosti koje nastaje iz osećanja da nas neko napada.
Kada anksioznost tera osobu da pobedi svoju sramežljivost, osoba može preuveličati svoju agresivnost. Bez razrešavanja razloga za strah konflikt ostaje nerazrešen, iako može delovati ga da se osoba oslobodila. Plašenje Babaroge, gaženje paukova, režanje na velikog psa, i slično, ne oslobađa od strepnje da će se nešto strašno desiti u prisustvu ili zbog ideje o prisustvu ovih objekata. A strah vezan za njih obično je odbrana od nekih drugih strahova odnosno želja koje je teško dozvoliti sebi.
Narkotiziranje
Ovaj način oslobađanja od aksioznosti može se praktikovati upotrebom droge i alkohola ( princip „gubi tremu posle dve ljute“), ali i sredstvima kao što je: utapanje u društvene aktivnosti iz straha da se ne bude sam ( sastanci u klubu, probe, treninzi, utakmice nedeljom, pivo „na ćošku“) i utapanje u posao ( kada se javlja nemir nedeljom i praznikom).
Adolescent koji izbegava da spava noću, misli da pati od insomnije, utapa se u gledanje filmova, igranje igrica, čitanje knjiga, druženje na društvenim mrežama, samo da bi izbegao anksioznost koju oseća. „Punjenje sadržajima“, oralni princip, daje mu lažni osećaj smirenja. Sa jedne strane on izbegava roditelje i njihov pritisak tokom dana, tako što spava, a noću „visi“, tj. budan je.
Ipak, kada je noću budan, ako ne utopi sebe u aktivnosti, oseća anksioznost i brine se za sebe i svoje roditelje, misli na neku preteću opasnost koja će spolja doći, ne može da zaspi zbog straha. On se zapravo plaši svog neprijateljstva prema roditeljima sa kojom ne sme da se suoči, zato ga projektuje spolja u nešto opasno što preti da ugrozi sve ukućane. Kao reakciju na to, preko dana može pokazivati povećanu brižnost za zdravlje svojih roditelja, jer nesvesne želje u njemu hoće da ih unište. Može imati i slične agresivne snove u kojima neka preteća sila hoće da uništi sve, a on pokušava da zašititi sebe i svoje bližnje postavljajući se kao odrasli i odgovorni u snu, jedini koji nad tim silama može uspostaviti kontrolu.
Izbegavanje
Izbegavanje je najradikalniji način odbrane od anksioznosti. Sastoji se u izbegavanju svih situacija, misli ili osećanja koji mogu dovesti do porasta anksioznosti. Ako se izbegavanja vrše automatski, dolazi do pojave inhibicija. Ona se sastoji u nesposobnosti da se rade, osećaju ili misle neke stvari, a njena funkcija je da se izbegne anksioznost koja bi se mogla pojaviti ako bi osoba pokušala da radi, oseća ili misli o određenim stvarima.
Samo uz razradu skrivenih motiva, razrešavanje osnovnog konflikta koji se krije u ličnosti osobe, moguća je promena i oslobađanje od anksioznosti. Suočavanje sa samim sobom, priznavanje problema, prihvatnje sebe i sopstvenih želja, razumevanje želje i osećanja može da vodi ka razvoju ličnosti, oslobađanju i ispunjenijem životu. Uz podršku dragih osoba, učitelja, duhovnika, životnog trenera ili psihoterapeuta promena je moguća i nije nedostižna. Prekid patnje bez bežanja u neku od pomenutih odbrana dešava se kada se konflikti koji u osobi postoje osveste i razreše. Kada se poveća ljubav prema samom sebi, a onda i ljubav prema drugima postane zrelija, dešava se odvajanje, bolja separacija i individuacija, smanjuje se zavisnost i osoba ojačava. Smanjuje se strah od života, a uvećava strast i želja za životom, oslobađa se kreativna energija i ulaže u svoj rast i razvoj, kao i razvoj voljenih osoba.
Autor: Mirjana Kokerić
Licencirani kouč O.L.I. metoda
0 Comments