Kad sam bio dijete, volio sam cirkuse, a u cirkusu su mi se najvise sviđale životinje. Pažnju mi je posebno privlačio slon, koji je, kako sam poslije doznao, svoj djeci bio najdraža zivotinja. Tokom predstave golema je životinja svašta izvodila novčićem, neuobičajena kombinacija veličine i snage… Ali nakon nastupa i neposredno prije dolaska na pozornicu, slon je uvijek bio vezan za malen kolac zabijen u zemlju, lancem koji je držao samo jednu nogu.
Osim toga, kolac je bio malen komadić drveta zabijen jedva nekoliko centimetara u zemlju. Iako je lanac bio debeo i moćan, bilo mi je jasno da se životinja koja je u stanju isčupati stablo s korijenom, mogla s lakoćom osloboditi kolca i pobjeći. Tajna mi je i dalje bila nejasna.
Šta ga onda drzi?
Zašto ne pobjegne?
Kad mi je bilo pet ili šest godina, još sam vjerovao u mudrost odraslih. Pa bih pitao učitelja, oca ili strica za taj misterij sa slonom. Neko od njih objasnio mi je da slon nije pobjegao jer je bio istreniran. Postavio sam pitanje koje se samo nametalo: “Ako je istreniran, zasto su ga vezali?”
Ne sjećam se da sam dobio ikakav smislen odgovor. S vremenom sam zaboravio na misterij sa slonom i kolcem i prisjetio bih ga se samo kad bih susreo one koji su se katkad pitali isto. Prije nekoliko godina otkrio sam da je neko, na moju sreću, bio dovoljno mudar da pronađe odgovor:
Cirkuski slon ne bježi zato što je vezan za sličan kolac još otkad je bio veoma malen.
Zatvorio sam oci i zamislio bespomočnog, tek rođenog slona vezana za kolac. Siguran sam da je u tom trenutku slonić gurao, vukao i znojio se pokusavajući se osloboditi. I unatoć svojim naporima nije uspio jer je onaj kolac bio prečvrst za njega. Zamislio sam kako je iscrpljen zaspao i kako je
sljedeceg dana opet pokušao, i sljedećeg, i sljedećeg…
Sve dok jednoga dana, jednoga za njegov život užasna dana, životinja nije prihvatila svoju nemoć i prepustila se sudbini.
Taj golemi i močni slon kojeg vidimo u cirkusu ne bježi jer, jadnik, misli da ne moze. Urezala mu se u sjećanje ona nemoć koju je osjetio
ubrzo nakon rođenja. Najgore je što nikad više nije ozbiljno preispitao to sjećanje.
Nikad, nikad vise nije pokušao iskušati svoju snagu…
Tako ti je to, Demiane. Svi smo mi pomalo poput cirkuskoga slona: hodamo po svijetu vezani za stotine kolaca koji nam oduzimaju slobodu.
Živimo misleći da ‘ne možemo’ učiniti gomilu stvari jednostavno zato što smo jednom davno, dok smo bili djeca, pokusali i nismo uspjeli.
Učinili smo tada isto što i slon i ta nam se poruka urezala u sjećanje: Ne mogu, ne mogu i nikada neću moći. Odrasli smo noseći tu poruku koju smo si nametnuli i zato se više nikada nismo ni pokušali osloboditi kolca.
Kad povremeno osjetimo verige i čujemo zveckanje lanaca, ispod oka pogledamo kolac i pomislimo:
“Ne mogu i nikad neću ni moći.”
Autor: Jorge Bucay; “Ispričat ću ti priču”
0 Comments