Znate li da postoji priča o baklavi? Baklava s orasima, bademima ili pistacijama, tanki listovi tijesta preliveni slatkim sirupom od šećera, meda i začina, koja se pojavljuje u brojnim oblicima i okusima, omiljena je u mnogim dijelovima svijeta.
Priča o baklavi ima i revolucionarni korak
Kroz vjekove su, u nastajanju baklave, svoje prste imali mnogi narodi. Prvi narodi koji su uživali u prabaklavi, krušnom tijestu sa sjeckanim orasima prelivenim medom bili Asirci. Revolucionarni korak u njenom nastajanju načinili su stari Grci. Oni su obično tijesto zamijenili mnogo finijim, tanjim i naravno ukusnijim. Armenci su sirupu za baklavu dodali aromatične začine klinčić i cimet koji su bili prihvaćeni i u kuhinjama Balkana, a Arapi su imali običaj dodati vodicu ruže.
Priča o baklavi u XV. stoljeću su se pečenja baklave prihvatili i najveći svjetski osvajači, Turci. Oni su je doveli do savršenstva. Pretvorili su je u vrlo kompliciran desert za koji je, osim najfinijih sastojaka, trebalo imati talenta i umijeća pa ga je bilo sve samo ne jednostavno pripremiti.
Priča o baklavi za vrijeme Osmanskog carstva
U razdoblju Osmanskog carstva već, ionako tanko tijesto, postalo je toliko tanko da se kroz njega trebalo jasno vidjeti. Stoga su baklavu mogli ispeći samo istinski majstori svog zanata (baklavaci, slastičari specijalizirani za baklave), koje su mogli priuštiti samo najbogatiji, sultani, paše i veziri. U to je vrijeme po sastojcima skupa i po izradi savršena baklava bila stvar prestiža i dokaz otmjenosti doma. Bogate obitelji takmičile su se čija će baklava imati više slojeva neobično tankog tijesta.
Baklava je bila toliko važna da se prije pečenja nosila gazdi na uvid koji je njenu kvalitetu ispitivao zlatnim novčićem. Odnosno, ako utisnuti zlatnik nije uspio proći kroz slojeve tijesta i dosegnuti dno lima, baklava je bila savršeno spremljena. Novčić je završavao kao nagrada u džepu slastičara. Naravno, najvještiji majstori koji su bili u stanju tako tanko razvući tijesto da ponekad i 40 listova nije bilo deblje od latice ruže, radili su u dvorskim kuhinjama, pa su baklave koje su se pekle za sultana imale i više od 100 slojeva listova tijesta.
Kao desert dostojan samo nepca najmoćnijih i najbogatijih, baklava se obavezno pekla povodom svih važnih događaja – obiteljskih, vjerskih i državnih. Baklava je bila omiljena i u haremima. Tu se prilikom njena spremanja, osim na tankoću tijesta, pazilo i na izbor sastojaka i začina s afrodizijačkim učinkom. Zbog čega su se za muškarce spremale baklave od pistacija i kardamoma, a za žene od oraha i cimeta, dok su primjerice bademi i klinčići bili primjereni za oba spola.
Priča o baklavi za vrijeme vladavine Sultan Sulejman Veličanstvenog
Priča o baklavi za vrijeme slavne vladavine, Sultan Sulejman Veličanstveni (1520-1566) koji je veliki obožavatelj žena i baklave. On je uveo je posebnu ceremoniju znanu kao parada baklava ili alayiparad. U toku ceremonije koje su petnaesti dan svetog mjeseca ramazana, njegovim vojnicima, janjičarima koji su u svečanoj životopisnoj povorci dolazili na dvor, dijeljene baklave (1 veliki lim za svakih 10 vojnika) koje su se posebno za njih pekle u dvorskoj kuhinji.
Zanimljivo je da je u Turskoj baklava kao vrlo otmjen i vrlo skup desert sve do XIX. stoljeća bio rezervisan samo za jako bogate, dok su je ostali jeli samo u posebnim prilikama. Dakle, ne treba nas čuditi što se izreka – “Nisam dovoljno bogat da jedem baklavu svaki dan” – zadržala sve do danas.
(www.coolinarka.com)
0 Comments